Koju tehniku koristiš?

Pa, uglavnom slobodnoručnu, odokativnu. U početku su bili rapidografi, obični flomasteri, oni za šest hiljada, pa sam posle doterivao – provalim da ima još koja boja, onda tanke četkice i air brush, kojim crtam brže i koji je dobar za veće površine, a na kraju detaljno četkicom. Razblaživao sam, uglavnom, tuš, zato što je jak, kontrastan je, nije bled, to mi se svidelo. Baš me crna boja privlači, crno i tanke linije. Slabo sam radio plavim bojama – za tradicionalno tetoviranje pigment je plavičast, a ovo što sam ja radio bilo je isključivo crno. Mislim da nijednom nisam plavom crtao. Uglavnom crtam crnom, onda te površine ispunim flomasterima i tek na kraju belim izvlačim, znaš, kao sjaj. A kad sam radio air brush-om, prvo, celu ruku ofarbam belim make up-om, da bih dobio belu površinu, pa preko toga crtam crnim air brush-om.

Kako si birao motive koje si crtao?

E pa to ne znam, uvek je bilo po inspiraciji, nikad nisam znao unapred šta ću nacrtati. Neko mi dovede nekoga, ili ja izaberem nekoga ko hoće da bude "tetoviran", i kad vidim, ja kao onda znam šta ću; u stvari, ruka crta sama od sebe. Nikad nisam crtao na papiru pa sa papira prenosio. Znam da nema nijednog crteža na papiru koji sam posle preneo, to znam.

Da li si razmišljao o "tetoviranju" kao detalju svakodnevnog izgleda?

Mislim da to ipak ne bi moglo da bude, suviše je van "duha vremena". Žena se kao farba: ofarba kosu i našminka se da bi privukla muškarca, to je baš ono klasično, kao životinja kad dobije novo perje, to je sto posto tako, to je neko moje mišljenje. A sa tim kad bi neka žena htela da privuče nekoga, ne znam kako bi joj stajalo, mislim da to nije to. Ovo je više neki moj pokušaj da vidim kako bi to izgledalo, ništa više od toga.

Da li si iscrtavao samo žene?

A, ne, ne, nikako, nisam crtao samo žene, nisam se ograničio samo na njih. Crtao sam i muškarce, bez razlike, crtao sam i jedne i druge, čak su neki muškarci mnogo bolje ispali, po meni; ne znam sad, to je neki moj ukus.

Kako bi iscrtao nekog zvaničnog muškarca, od onih koji nose samo sako i kravatu?

Ne, ne bih mogao, da nosi kravatu i belu košulju – ne bih mogao. Mogao bih nešto iz zezanja da mu nacrtam, ali ne verujem da je to pravo, to bi više odgovaralo nekom drugom, nekima s čalmama, nekom u nekoj mantiji, tako nešto. Ali nešto ovako, strejt da je obučen, ne verujem, ne znam, teško da bi mu stajalo. Možda bi izgledalo ludački onako, nekako totalno ludo, ali recimo, nikad ne bih iscrtao takvog tipa pa da ga fotografišem, nikada ne bih pravio takve fotografije.

Opet, šta misliš da bi trebalo da se desi pa da to bude šire prihvaćeno?

Pa ja to ne bih ni voleo. Znaš, u principu, ovo mi je interesantno – šta ko razume, razume. Ne – što manje ljudi, ali to ne može da kapira svako, mora da ima nešto u glavi i određeni osećaj za to, neko predznanje o tome, i muzika ima veze s tim, i neka druga umetnost, i film, i strip, svašta ima veze s tim, sve je to zajedno. E sad, neki čovek koga nikad nisu interesovali filmovi, koji nikada nije čitao stripove, ne može sad odjednom da mu dođe osećaj za to; ali može, mada retko, može neki genijalac... To je isto kao kad bi neki tip, koji nije kulturan, došao, pa ga stave u London u neku biblioteku, i on počne da se dere a oko njega tišina. Ne znam šta da ti kažem, totalno mi to...

Da li svoj rad smatraš umetnošću?

Pa, kao... To ti kažem, ja ne razmišljam mnogo o tome, u poslednje vreme su ljudi počeli, otkad je ova izložba bila, da mi postavljaju pitanja kao ti. Uopšte nisam razmišljao šta znači to umetnost, šta je to, to je u fazonu: jednostavno, ja sam radio jedno vreme unazad, i sada je to puno ljudi videlo, i sada oni obično klasifikuju da bi im bilo lakše da, kad pričaju nekom novom, kažu: to je, pa onda traže ime, stave: ti si, pa ovo, pa ti si ono; to je onda sve zajedno umetnost. Ovo što sam ja radio, može da zove ko kako hoće. Umetnost je u principu sve, i kad hodaš i kad... ne znam, kako izgledaš, šta radiš, šta govoriš.

Kakve su bile reakcije na izložbu, one koje si ti mogao da vidiš, da čuješ?

Ja se stvarno nisam nadao da će doći toliko puno ljudi. Svi su bili iznenađeni... Sad, kako ko, kako iz kog razloga: neko ko nije verovao da sam ja sve to radio, pošto nije smatrao da ja nešto uopšte radim, pala su iznenađenja kao: jao, stvarno si to ti radio, pa onda kao, otkad, zašto, pa onda neko ne veruje, neko se oduševio zbog same izložbe. Ovi ljudi što su bili slikani, svako je hteo da kupi svoje fotografije posle, a bilo je i nekih koji su hteli i ovako da kupe (oni što nisu bili slikani), baš su im se svidele... Neverovatno, postoji nekoliko fotografija koje idu malo na komercijalu, baš su reklamne, odnosno urađene po ugledu na fotografije iz časopisa. Na te su se lepili, uglavnom, sve što je malo više iskrenuto, to je, znaš, kao lepo, al u fazonu: nikad to ne bih stavio u sobu. A ove druge, koje kao imaju malo veći glanc, odnosno na kojima se vidi šta je i ko je, mada je i na njima pozadina mrak, sviđale su se ljudima, dok su ove druge koje su totalno otišle u mrak, i na kojima se lica jedva prepoznaju, teško prolazile kroz ljude, jer im nije jasno šta je, zašto je toliki mrak, zašto se tu ne vidi ko je ko. Čovek valjda voli da vidi tačno šta je u pitanju.

Taj mrak, zašto taj mrak?

Pa ne znam, meni je tamna boja kao boja odgovarala da ide iza toga, nikako svetla, samim tim što su modeli izgledali kao što su izgledali, kao neki vilenjaci, kao ljudi iz stripova, kao iz nekog doba koje dolazi, ili koje je bilo strašno davno, iz nekog apokaliptičkog doba. Ja imam afinitet prema tome, instinktivno sam tražio da bude tamna podloga kad smo ih fotografisali. Da budu našminkani, da ima puno senki, kontrasta, da se oni pojavljuju iz mraka, da se osvetle samo neki delovi, pogotovo oni koji su iscrtani. Jednostavno, hteo sam da ne može da se provali, to je sad samo igra na fotografiji. Negde sam to uspeo da uradim, da izađu samo ti delovi tela koji su ofarbani pa da se ne zna koja je čija ruka, nego da izgleda kao nabacana gomila nekog mesa koje je u polupokretu. Na primer, na jednoj fotografiji Bojan iz Katarine ima dve neke ruke oko sebe, pa se uopšte ne zna koja je čija ruka. To je to bilo.

Da li je bilo nekih predloga da to svoje umeće primeniš masovnije?

Pa da, neki momak, on ima frizersku radnju, pa kao letos ko se bude frizirao, uz frizuru može da dobije i crtež za to veče. To je meni izgledalo interesantno, samo sad ne znam koliko sam spreman na to, jer ja imam neki fazon da se dobro osećam dok to radim, ne mogu baš toliko rutinski da radim, nije mi to kao uzmeš čekić i dasku i zna se gde koja daska ide, da ne moram da razmišljam; ovo je drugačije. Eto, tako nešto mi se dešavalo ovih dana kada sam snimao za televiziju. Tip mi da nešto da crtam, a ja nisam raspoložen, ni ništa, al kao ekipa od deset ljudi zbog mene to snima, i ja moram da crtam, oni su tu iako se meni ne crta, i onda sam odrađivao, onda sam po sećanju: šta bi nacrtao da sam tada crtao...