Geru sam upoznao početkom osamdesetih, na nekom žuru. Dovoljno je bilo jednom videti to dete grada, i shvatiti da poseduje redak dar da uživa u svakom trenutku i da radost prenosi na sve oko sebe. Kao da mu se život dao i neprestano mu se daje. Sada, kada gledam njegove slike, mogu da osetim taj živi duh, radoznao, koji istražuje. Dugo nije bio ovde. Njujork, Pariz, godine. Da bi se pojavio početkom devedeset sedme. Nije se odrekao noćnog života, ali kao da mu to više nije pružalo nikakvo zadovoljstvo. Ni ovaj i ovakav Beograd, ni ljudi. Razgovarali smo u nekoj kafani, mesec ili dva pred njegovu smrt. Shvatio sam da je samo telom ovde, dok je duhom tamo u Parizu. Svakodnevno se čuo sa devojkom koja ga je tamo čekala. "Volim da je gledam", rekao mi je. Ali ona nije bila pored njega. A onda je stigla loša vest - nisu mu odobrili vizu da se vrati u Pariz. Gera je voleo život, ne da tavori i čeka...

Flavio Rigonat, prevodilac i izdavač (2002)